Booking.com

Putopis – Nova godina u Milanu

U Milano smo sletjeli na Malpensa International aerodrom, jedan od tri milanska aerodroma, ujedno i najprometniji među njima, i drugi po veličini aerodrom u Italiji, naravno iza onog rimskog, Leonardo da Vinci-Fiumicino. Pored ovoga u okolici Milana nalaze se aerodromi Linate i Bergamo. Wizz Air slijeće na Malpensa, EasyJet na Linate, Ryainair na Bergamo.

Aerodrom je udaljen od grada 50-tak kilometara, i odmah smo se bacili na pronalazak prevoza put centru Milana. S obzirom da smo rezervisali hotel u centru, najjednostavnija, a i najjeftina opcija nam je bio shuttle bus koji vozi svakih 20-tak minuta sa aerodroma u pravcu grada, i obrnuto naravno. Moguće je prebaciti se i podzemnom željeznicom, ali čini nam se da je cijena nešto viša (13 euro) a potrebno je isto vremena kao i busom.
Cijena karte busom je 8 euro u jednom smjeru, povratna je 14. Nema nikakvog popusta za rezervaciju preko interneta, pa preporučujemo da uđete u prvi bus koji je na redu da krene. Ukoliko kupite kartu preko interneta za određeni autobus (kompaniju) može vam se desiti da morate čekati da upravo taj autobus dođe na red. Ionako nema nikakvog popusta, pa je svejedno.

Izašli smo na glavnoj milanskoj stanici, koji je ujedno i posljedna stanica ovog shuttle busa. S tim da je moguće izaći i stanicu ranije, na P.ta Garibaldi, zavisno gdje idete u Milanu. S obzirom da mi nismo pretjerano gledali na kartu, profurali smo do zadnje, i odatle nastavili šetnjom do našeg hotela. Otprilike nekih sat vremena lagane šetnje i malo manje od 5 kilometara. S obzirom da smo cijeli dan proveli u automobilu i u zatvorenom prostoru trebala nam je upravo ovakva šetnja i protezanje nogu po ulicama Milana. A i nismo htjeli propustiti priliku da osjetimo odmah milanske ulice pod nogama.

Ulica kojom nas je navigacija vodila je bila zatvorena zbog izgradnje nove metro stanice, pa smo se preusmjerili alternativnim pravcima do hotela. I tako, hodamo i skontamo da bi se moglo nešto i prigristi, što nam i nije tako rijetko na pameti. Tik do stanice Girabaldi, nalazi se kompleks poslovnih zgrada, shopping centar i štatijaznamsvene sa knjižarom RED (laFeltrinelli). Koncept knjižare nas je oduševio na prvu, akronim RED što znači, read, eat & dream savršeno se ukpama u ambijent knjižare gdje je moguće osim kupovine knjige, i smjestiti se u ugodnu pozu i pročitati neku knjigu, moguće je i fino prizalogajniti nešto drugo od pisane riječi. Tu smo se počastili pizzom uz čašu Aperola spritza, i to nam je bila odlična dobrodošlica, onako na prvu. Kasnije smo nastavili prema hotelu koji se nalazi Piazza Firence.



S obzirom da smo booking za ovo putovanje obavili još u julu, cijene su bile više nego povoljne. Direktna povratna avionska karta Podgorica – Milano nas je koštala 45 eura, sa uključenim Wizz Air popustom. A hotel sa četiri zvjezdice i uključenim doručkom za dvije osobe smo platili oko 160 euro. Dakle, po osobi 125 eura.

Poređenja radi, cijena karte je otišla na 200 euro po osobi, dok je cijena hotela za jednu noć – dvokrevetna soba koštala 100 eura u toku našeg boravka. Za ovakav hotel, i ove datume mislimo da smo super prošli. Hotel se zove Mercure Milano Regency i dio je Mercure lanca hotela. Zgrada hotela je ustvari plemička zgrada sa kraja 18-og stoljeća. Interijer i uređenje hotela su impresivni i u skladu sa starinom zgrade što nas se posebno dojmilo. Doručak je bio sasvim solidan, švedski stol sa dobrim izborom jela prigodnih za doručak. Taman.




Sutra je bio posljednji dan 2017-te i odlučili smo ga provesti na ulicama Milana istražujući grad. Doručak smo misteriozno prespavali jer nam je vrijeme na mobitelu koji nas je trebao probuditi pokazalo pogrešno vrijeme, kasnije se vratilo u normalu. Poprilično neobjašnjivo s obzirom da nismo mjenjali vremensku zonu. Ali bar smo se dobro naspavali.

Ulice pune ljudi, neki kupuju u zadnji čas novogodišnje poklone, neki biraju piće ili hranu za večerašnji doček, dok mnogi samo chilaju i šetkaju se u potrazi za savršenim mjestom za ručak. Mi smo bili ovi posljednji.

Tartarski biftek sa kuhanim povrćem, pasta, te boca Barbera crnog vina iz Piemonta, sa sjevera Italije nas je zadržala u ovom restoranu najmanje 2 sata. Sam restoran se nalazi 500-tinjak metara od Duoma i galerije Vittorio Emanuele II, na uglu ulica via Dante i Meravigli i zove se Caffè Sforzesco Bistrot.

Obilan ručak je trebalo i zasladili, pa smo se nakon malo duže šetnje po gradu premjestili do obližnje Granaio Caffè e Cucina Cordusio.

Uhh, Cannoli sa pistachiom i pravi talijanski macchiato je odlična kombinacija. Cannoli su specijalitet talijanske kuhinje; dolaze od riječi cannolo što u prijevodu znači “male tube”, a potječu s Sicilije pa otuda i naziv. Uobičajeno dolaze s ricotta ili mascarpone sirom obogaćeni raznim dodacima i ekstraktima poput : vanilije, čokolade, pistacija.

Ono što je bitno napomenuti, s obzirom na datum naše posjete, mnogi kafići i restorani su bili zatvoreni ili su radili sa skraćenim vremenom. Iako smo naišli na ograničenu ponudu mjesta, nismo oskudjevali u hrani i piću u toku našeg boravka. Nakon cijelog dana provedenog na ulicama i restoranima Milana, odlučili smo da ćemo dočekati Novu godinu u hotelu u kojem smo odsjeli. Iskombinirali smo svoj bosansko-dalmatinski mentalitet sa talijanskim, u obližnjem granapu kupili pršut i sir, bocu bijelog ruma i coca cole, i nabacili osmjeh na lice. Program talijanskih televizija za Novu godinu je apsolutni hit, i vrijedio je ostanka u hotelu.

Sutra ujutro grad je bio spokojan i miran, tek poneki prolaznici na ulici. Šetali smo se u pravcu Cimitero Monumentale, velikog groblja u centru Milana, koje ne samo da je groblje nego je i spomenik arhitekture, i jako zanimljivo mjesto za posjetiti. Nažalost, uspjeli smo samo pogledati ga izvana, kapije su bile otvorene do 13:00. Prethodno internet istraživanje nas je zatim poslalo u pravcu Isole, kvartu koji je navodno jako cool i pun dobrih vibracija. Čuli smo za cool mjesta Frida i Vinyl Pub, ali su nažalost oba bila zatvorena zbog praznika.


Gladni i već malo promrzli od duge šetnje po Izoli, sjeli smo na tramvaj i zaputili se u jezgro Milana, i prvo sjeli na kafu kao pravi talijani. Dobro, možda pravi talijani ne bi sjeli, nego bi je popili s nogu, onako uz šank i par minuta ćaskanja. Nama je trebalo nego ugodno i toplo mjesto koje smo ovaj put našli u Baunila Milano.


Mali svijet šećera i vanilije je najbolji opis ove slastičarnice u koju se morate zaljubiti čim provirite kroz izlog koji je pun sitnih malih kolačića, ručno pravljenih tu, po vrsnoj recepturi talijanskih majstora slastica. Tu smo popili kafu, za koju treba imati posebno znanje da biste je mogli naručiti onako kako želite. Razlog je u tome što Italijani imaju toliko različitih načina pravljenja kafe, svaki sa svojim imenom. Testirali smo razlike između Caffe Latte i Latte Macchiato. Ukoliko vas zanima kakve su sve kafe dostupne u Italiji, bacite oko na sljedeći link: Types of coffee served in Italy.

Nakon kafe, šetnje okolo katedrale Duomo i galerije Vittorio Emanuele II, vođeni pozitivnim iskustvom ranijeg dana, ponovo smo sjeli u isti restoran od jučer. Ovaj put na meniju je bila pizza sa četiri vrste sira i lazanje. Na prvu, lazanje su izgledale kao mala porcija, pizza srednja, na kraju smo jedva pojeli porcije jer su bile jako bogate i zasitne.

Sljedeće mjesto koje smo željeli posjetiti je kanal uz Porta Ticinese, inače u neko ljepše godišnje doba, naprimjer ljeti ovaj dio grada je pun prelijepih malih restorana i kafića uz obalu kanala. Zimski doživljaj iskreno i nije nešto posebno, što zbog vjetra koji se osjeti uz kanal, a i bašte restorana prekrivene providnom folijom i grijalicama unutra nas nisu mamile da sjednemo na jedno od ovih mjesta. Putem smo se još jednom počastili cannolijem, ali je onaj prvi bio bolji. Lagano postajemo stručnjaci u ocjenjivanju talijanske kuhinje.

Jutro prije leta provodimo u opuštenoj šetnji Milanskim ulicama i trgovima i još malo se vrtimo oko Duoma. Tu smo u blizini sjeli na kafu, u kafić koji izgleda kao autentično svratište Milaneza za brzi espresso s nogu, na putu prema poslu. Caffè Cimmino se nalazi u ulici Via Larga i jako je ugodno mjesto sa dobrom kafom i pogledom na ulicu ispred sebe.

Ova tri-četiri dana provedana u Milanu za praznike definitivno su opravdala naša očekivanja od grada. Prošetali smo se lijepim ulicama, uživali u lokalnim specijalitetima hrane i pića, što je možda najvažnije, proluftali glavu na nekom drugom mjestu. Definitivno bi se rado vratili u Milano, ovaj put možda u neko drugo godišnje doba, i dodali bi još koji dan za istraživanje šireg područje oko Milana, ili neko proputovanje kroz Italiju.

Povratni let za Podgoricu je bio oko 4 sata popodne, pa smo već oko 12 krenuli put polazišta busa, centralne stanice gdje su poredani busevi spremni da krenu put Malpense.

Ponovo otprilike sat vremena provodimo u busu, na aerodrom stižemo na vrijeme da chekiramo duty free i kupimo si neku sitnicu. Do ukrcavanja na avion sjedimo na gateu, među ostalim putnicima gdje su skoro svi putnici bili Crnogorci. Prilikom slijetanja svjedočimo nevjerovatnoj nestrpljivosti crnogorskih putnika, kada prilikom pozicioniranja (parkiranja) aviona, pola putnika ustaje počinje otvarati pretince sa prtljagom odakle ispadaju stvari, stjuardese ih jure da sjednu, ovi ne reaguju i potkopavaju njihov autoritet, putnici viču, opći haos i rasulo. Nas dvoje ne možemo da vjerujemo i nakon mnogih aerodroma i putnika koje smo vidjeli Crnogorce stavljamo na zadnje mjesto po poštovanju bontona u avionskom saobraćaju.

Share this post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

scroll to top